PRIČA O ULOVU TROFEJNE PASTRVE

Ima već deset godina kako svako ljeto putujem u ribolov u švedsku Laponiju, no nikada se ne vraćam na isto mjesto iz straha da ću biti razočaran. Jer svake godine rijeka koja me ugosti sve je veličanstvenija i daruje mi sve veće i sve brojnije ulove pastrva, lipljana i zlatovčica, da se pitam da li je moguće ostvariti uspješniji ribolov i osjetiti snažnije emocije. No, svake se godine prevarim, jer se uvijek vraćam s putovanja bogatiji, kako s lijepim iskustvom tako i kapitalnim ribama.

Tako sam iz godine u godinu polako upoznao velik broj laponskih rijeka, sve jedna ljepša od druge i sve obilnija ribom. No, rijeka koju sam otkrio prošlo ljeto zauzima posebno mjesto u mom sjećanju, jer sam na njoj ulovio najveću pastrvu mog života.

Čim sam je ugledao iz hidroaviona, shvatio sam da se radi o posebnoj rijeci jer ni po čemu nije nalikovala prethodnima. Kako smo letjeli uzvodno da bi započeli ribolov blizu izvora, mogao sam pozorno pratiti njen tok u kojem su se neprestance smjenjivali brzaci i dublje mirnije zone poput jezerca. Nesumnjivo je da tako raznolika obitavališta i ktomu vrlo bogata hranom, mogu pružiti utočište ribama čija se veličina može samo naslutiti…



Nakon petog izbačaja pastrva od 65 cm!

Moja analiza rijeke pokazala se ispravnom već od prvog ribolovnog mjesta. Radilo se o slapu koji se protezao po cijeloj širini rijeke, jedno stotinjak metara, i koji se završavao s plitkom i mirnom zonom. Rijeka se zatim naglo sužavala stvarajući brzak, a potom se nanovo širila. Da bi se brzo i efikasno pretražilo tako veliko mjesto čija je dubina uveliko varirala (4-5 m ispod slapa, 40-60 cm u plićaku), ništa bolje od voblera, stoga sam se bez oklijevanja odlučio za Rapalin Tail Dancer dužine od 5 cm.

Nakon četiri prva zabačaja, koja su bila uspješna pošto sam svaki put zakvačio manju pastrvu (30 cm!!!), uslijedio je «ozbiljan» napad, točno na mjestu gdje se susreće mirnija plitka zona sa življom i dubljom ispod slapa. Osjetio sam kako se prut savija, a kotur je počeo «pjevati», činilo mi se u tom trenutku da se najlon koji se počeo odmotavati nikada neće zaustaviti… Ubrzo sam prepoznao duguljastu siluetu pastrve čija mi se dužina učinila… ogromnom !



Kao i uvijek u takvim prilikama, postoji samo jedno rješenje da se izbjegne otkvačivanje ili još gore pucanje najlona, a to je da se slijedi riba nizvodno. Pokušati je usporiti ili prisiliti da promijeni smjer, unaprijed je izgubljen slučaj. Poslije dobrih desetak minuta borbe, uspio sam je svladati i staviti na suho. Radilo se o pastrvi od… 65 cm, koju sam s velikim zadovoljstvom vratio u vodu !

Samo nekoliko sati poslije slijetanja, po meni se putovanje moglo završiti jer ja sam već bio ulovio moju kapitalku. Naravno, ulovio sam i puno drugih pastrva na istom mjestu kao i na desetke zlatovčica veličine od 30 do 55 cm. No, može li se govoriti o velikim ribama nakon ulova pastrve od 65 cm!!?

Ni traga od trofejnih riba…

Nakon jedno desetak kilometara spuštanja niz rijeku s rafting čamcima, stigli smo na drugo i posljednje mjesto tog prvog dana našeg putovanja. Čim sam ga ugledao znao sam da je najljepše ispred nas, jer ako postoji na ovoj rijeci idealno mjesto za trofejne ribe onda je to bez ikakve sumnje bilo ovo!

I ovaj se put radilo o dugačkom slapu koji se širio preko cijele rijeke, jedno 300 m, a koji se završavao u vrlo dubokoj i mirnoj zoni poput jezera s dnom prekrivenim velikim stijenama. Sve do potpune iscrpljenosti, pretraživali smo taj sektor, i s obale, i iz plovila, i sa svim mogućim tehnikama. Riba smo nalovili za nevjerovati, više od dvjesto pastrva i zlatovčica u samo pet sati ribolova, a bilo nas je četvero. No, ništa od trofejnih ulova, najveći je mjerio 61 cm, radilo se o zlatovčici.

No, i pored svega toga ja sam i dalje bio uvjeren da najdublje rupe koje su mjestimice dosezale i 10 m, kriju kapitalce… I tako sam misleći na divovske pastrve utonuo u san, pod ponoćnim suncem, 150 km iznad sjeverne polarnice, u švedskoj Laponiji…



Uspjeh je ponekad samo igra slučaja

S novim danom probudila se i nova nada... no, pod oblačnim i tmurnim nebom. Cijelo jutro nastavili smo neumorno ribolov na istom mjestu. Pastrve i zlatovčice su se smjenjivale, ali ni traga od ribe kojoj sam se nadao.

U trenutku kada smo trebali definitivno napustiti mjesto, primjetio sam da mi nema noža i sjetio se da sam ga zaboravio prethodne večeri na suprotnoj obali rijeke gdje sam si bio izradio prut od drveta kako bi lakše hodao u vodi. Tako smo se našli na drugoj obali rijeke gdje sam bez problema odmah pronašao nož, a kako smo već bili pristali s čamcem, predložio sam da ostanemo loviti malo na tom mjestu, nekoliko minuta, čisto da okušam posljednu šansu…

Bila je to vrlo zanimljiva zona posebice za mušičarenje - široka uvala s dugim plićakom koji je polako silazio u dubinu. Izabrao sam najjači mušičarski prut koji sam imao i jednu potezanku od nojeva pera, varijantu poznatog Muddlera, i ušao u vodu sve do struka kako bi mogao što dalje zabaciti…



Bila je tu…

Napad kojem sam se toliko nadao izbio je poslije samo nekoliko prvih zabačaja. Nije me iznenadio jer sam bio u potpunosti pripremljen, premda su mi se ruke tresle i srce ubrzano kucalo dok je Ona jurila prema sredini rijeke uzimajući mi iz kotura svu strunu, a potom i backing. No, vrlo brzo sam se smirio odlučivši da je moram svladati pod svaku cijenu.

Savršeno sam se usredotočio na borbu. Stavio sam u praksu svo znanje koje sam stekao u svom ribičkom životu. Pustio sam joj da radi što hoće, znao sam da će se kadtad umoriti. Srećom, uvala je bila mirna i nepostojanje riječne struje na tom mjestu mi je ulivalo povjerenje. Nisam se micao, samo bi povremeno namotao malo strune kada bi Ona promijenila smijer kretanja ili se naglo uputila prema meni, ostalo vrijeme trudio sam se da mi struna bude non-stop napeta kako bi zadržao kontak čekajući da se potpuno iscrpi…



Više od pola sata trajala je ta borba živaca. I premda za svo to vrijeme ni u jednom trenutku nisam opazio ribu, znao sam od samog početka da se radi o kapitalnoj pastrvi. I kada se naposljetku pojavila ispred mene, spremna na predaju, kakvo zadovoljstvo, kakva radost… mjerila je 76 cm ! Bio sam uzbuđen i potresen, jer svjestan da proživljavam jedinstven trenutak, trenutak ushićenja, kakvog doživljavamo možda samo nekoliko puta u cijelom ribičkom životu. Kakav predivan poklon prirode, pogotovu što je to bilo na dan mog 49. rođendana!

Régis GERARD

Prethodna ...

   

[Prethodna stranica | Home pageUvod  |  Vodič  |  Plan navigacije  | Slatkovodne ribe | Autorska pravaZakonski uvjeti  | Komunicirajte ]