NADMUDRIVANJE KROZ TRULI MOST

Ribolov ne mora biti klasičan. Naravno, ako Vi to ne želite. Pod «klasikom» podrazumijevam sjedenje u udobnom ribičkom stolcu, pijuckanje pivkana i pričanja ribičkih priča u kojima centimetri i veličina riba rastu sa količinom popijenog… Prava monotonija koja guši svaku kreativnost.

Nisam «klasičar». Volim spontano, onako između obaveza, skoknuti u ribolov. Sa voljom u duši i prutom u ruci. Baš i ne volim «čitati» ili čuti komentare onih koje susrećem na putu ka vodi u stilu: «ovaj nema pametnijeg posla» ili «bolje da ide raditi nešto konkretno nego što ide u ribolov». Provincija, razne frustracije i kompleksi samo su neki od razloga koji izazivaju ovakve i slične komentare i u drugim životnim situacijama. Sve to su razlozi da čovjek privremeno «ogluši» i «gutne» sve te komentare ili da uđe u raspravu u kojoj nema pobjednika i pobijeđenoga.

Tog popodneva krenuo sam mojim «Scottom» u svijet divljine da u barama, rječicama i kanalima potražim aktivnost riba. Ljetna vrućina smeta svima pa tako i ribama koje su se sakrile u sjene vrba ili u dubinu bara, rječica ili kanala. Srpanjsko sunce i polusatna vožnja «okupali» su me u znoju. Pomalo nervozan i razočaran, neuspjehom moje misije, zaustavljam se u blizini drvenog mostića rječice što protiče kroz moj gradić. Podne je već ohoho «zagazilo» u kasno popodne pa je jedan dio rječice bio u sjeni drvenog mostića. Ostavljam «bic» na obližnjem poljskom putu i koračam prema mostiću. Naginjem se na onu sjenovitu stranu.

Opa!!! - tiho zaustim istodobno se smješkajući. U bistroj, četrdesetak centimetara dubokoj vodi mirovalo je jato klenova do otprilike pola kilograma težine. Tek nekoliko njih je onako «od oka» moglo biti oko pedesetak centimetara dužine i dobrano preko kilograma težine. Ljetna kolonija nije slutila da ih promatram. Lagano su titrali crvenkastim perajama u plitkoj vodi održavajući se na istoj poziciji. Čvrsto odlučujem: vraćam se sutra!

Polako vozim doma i smišljam sutrašnju strategiju: plovak ili varalica, plasirani direktno u jato vjerovarno će ih uplašiti. Zbog gustih vrba koje su zarasle gotovo čitavo korito plasiranje plovka ili varalice u daljinu i navlačenje klenovima pred usta otpada odmah u startu. Vrtim u glavi sliku starog mosta iiiii… pa da. Uz lijevu stranu trošnog mostića postoji nekakva rupa.To je TO! Usput svraćam u lokalnu trgovinu ribičkog pribora i kupujem «špulu» prozirne strune 0,20mm i tamne «šaranke» broj 10. Još «žrtvujem medu» za paketić crva i hitam kući.

Tek što se sutradan sunce počelo pomaljati iza rijetkih oblaka ja sam već započeo detaljne pripreme. Na praznu špulu «slažem» dvadesetak metara kupljene strune, vežem malu šaranku i «stišćem» nekoliko zrna olova da budu protuteža vjetru koji koji je svako-malo otežavao ionako složenu situaciju. Crve «trpam» u jedan, a montirani «sistem» i nekoliko rezervnih udica i olova u drugi džep. Pod usko sjedalo «bica» guram staru krpu-amortizer koji će spriječiti krvave dlanove u slučaju udara kakvog kapitalca. «Skačem» na bic, nagli start (0-30 za nekoliko sekundi) i put pod kotače.

Prolazim kroz centar gradića, «motam» desno kod sajmišta, prolazim kraj «Skresova» i uskoro stižem na cilj. Vadim «pribor» i mamce iz džepova i «filam» udicu crvima crvene i žute boje. Uzimam krpu unutar koje stavljam strunu istovremeno povlačeći slobodnom rukom strunu ka vodi kroz malu rupu na drvenom mostiću. Zauzimam pozu «zadatak na čučavcu» i uživam što nema nikoga da postavlja beskonačna pitanja. Stvarno nisam imao volje objašnjavati kako, zašto i zbog čega. Udaljenost crvića od površine vode je sve manja.

Klenovi su sve nemireniji. Pogotovo jedan veliki «lider» «šetajući» gore-dolje poput profesora Baltazara kada je trebalo donijeti neku važnu odluku. Crvi i dalje, poput pauka na svilenoj niti, klize prema sve nemirnijim klenovima koji prave kratke krugove po vodi poput kućnog ljubimca kojeg nasekira vlastiti rep. Nekoliko centimetara prije površine vode i ….HOP!!!

Neoprezni klen guta ponuđene mamce i počinje nadmudrivanje. Vuče čas na jednu,čas na drugu stranu divlje tresući glavom. Stara krpa dobro obavlja povjerenu zadaću. Slobodnom rukom povlačim strunu želeći spriječiti petljanje najlona o prirodno raslinje. Klen napinje tanku strunu čas prema grmlju, uzvodno, nizvodno, ustranu.Svi ostali klenovi bježe po onoj staroj «spašavaj se tko može» i kovitlaju slegnuti mulj. Više ne vidim klena već samo strunu koja «šara» površinom plitke vode. Držim napetu strunu ne želeći brzo-naglo doći do zakvačene ribe.

Nakon nekoliko trenutaka klen sve sporije pliva istovremeno smanjujući otpor. Odbacujem staru krpu i oprezno povlačim strunu sa ulovljenom ribom. Lako ga provlačim kroz rupu na mostu. Pažljivo ga oslobađam udice koja se zabola u gornji dio usana. To je Bog dao svim živim bićima: borba za život kojoj prethodi osjećaj ugroženosti. Nekoliko puta stišćem gumbić na solidnim fotoaparatu i bilježim ovaj trenutak u vremenu. Šećem nizvodno do prvog utabanog prilaza vodi i vraćam ribu tamo gdje i pripada. Svaki kamenčić u njegov mozaik.

Stojim kraj mostića još petnaestak minuta. Kako se klenovi nisu pojavili polako krećem kući. Zadovoljan sam zbog dvije stvari: proveo sam uricu vremena u prirodi i nitko nije vidio moj «pribor» pa sam bio pošteđen zajedljivih komentara. Kada bi se ovako mogli loviti šarani, štuke, amuri, smuđevi… Ako u svom mjestu imate sličan mostić i rječicu probajte ovakav ribolov. U suprotnom dođite kod mene u Garešnicu pa ćemo «ukrasti» nekoliko sati za malo adrenalina u krvi.Pa tko bude bolji!

Kristijan KEGLEVIĆ

Prethodna ...

   

[Prethodna stranica | Home pageUvod  |  Vodič  |  Plan navigacije  | Slatkovodne ribe | Autorska pravaZakonski uvjeti  | Komunicirajte ]